Pismeni zadaci

SPsIBLII_357

Prekrsti štapom, Sveti Savo, na kući NAČINI NAM PROZORE

ocena odličan petBilo je vrijeme. Bila su vremena. Svakakva. Biće vrijeme. Biće vremena. Svakakvih. Bilo je ljudi i naroda. Biće ljudi i naroda. Svakakvih. Nastajalo se i nestajalo. Nastajaće se i nestajati. Postojaće se ili ne postojati. Nije lako nastati. Ni pojedincu ni narodu. Još je teže postojati. A najlakše nestati. Može li biti postojanja bez nastajanja? Ne može. Ima li smisla nastajanje bez postojanja? Nema. Kako postojati i ne nastati? Ima li smisla opstajanje bez postojanja?

Bili smo i prije, davno. Bili smo, a nismo postojali. Kakvi smo bili? Ne znam. I ovakvi i onakvi. Svakakvi. Slični drugima. Bili i opstajali, ali nismo postojali. Jer biti, nije isto što i postojati. I Ti si to uočio. Među prvima. Prvi. Mudrošću Božjom i vizijom svojom. Vjerovatno smo bili blizu nastanka. Zreli. Imali od čega nastati. Imali zašto nastati. Morali nastati da bismo opstali. I ti si se usudio. Od bezoblika napravio oblik. Od forme napravio suštinu. Od malog napravio veliko. Biti, pretvorio u postojati. Prekrstio si štapom. I mi smo postali. A nije to bilo lako. Ubijediti velike, namoliti velike, platiti cijenu velikima. Mahnuti štapom pred njima. Dobiti priznanje da postojimo. I priznali su. Ni sa nama ti nije bilo lako? Možda još teže. Kako nam svima objasniti da smo postali? Kako nam objasniti šta sve treba za postojanje? Postojanje jesu prava. Ali postojanje su i obaveze. Nije dovoljno postati da bi se postojalo. Teško je nastati, ali još teže postojati. Čime se zavrjeđuje i obezbjeđuje postojanje? I kako da to postane dio i (s)misao svakog bića stada tvog. A vremena su uvijek bila teška. Često ružna. I vukovi često mjerkali stado tvoje. I Ti si to znao. Objašnjavao, učio, upućivao, određivao put, pravio brane od svih zala. S tobom smo shvatili važnost svih oružja: i puške i knjige, i rala i olovke, i kuće i države, i sile i molitve, junaštva, ali i čojstva. Razumjedosmo razlike znanja i neznanja, kulture i nekulture, pravde i nepravde, moći i nemoći, mraka i svjetla. I zamah štapa tvoga, svjetlost nam upali i uvjeri nas da mrak nije samo nedostatak svjetla.

I onda ode. Ode, a ne nestade. U nas se pretoči. I štap svoj nam dade. Ostavi. Darova. Znao si šta nas čeka. Znao si da će nam trebati. Da ćemo samo s njim moći postojati. Znao si da ćemo samo s njim oblake crne moći razgoniti kada se nad nama nadviju. Da će nam on svijetliti kada mračna vremena dođu. Da ćemo se, ponekad greškama i zabludama svojim udaljeni, nesložni i razjedinjeni, kad dogusti, ipak oko njega okupiti. I da ćemo s njim vukove kada nas napadnu moći otjerati, ali se po njemu i kod Gospoda prepoznati kada pred Njega sa molitvom dođemo.

I sve je tako. Dolaze i prolaze vremena, nama uglavnom ružna. Rastjerujemo oblake i razgonimo vukove. Postojimo da bi smo opstajali. Opstajemo da bi smo postojali. I štapom tvojim mašemo. Zaboravimo mi na njega ponekad, – priznamo Ti. Pomislimo kako više nije vrijedan, kako su došla nova vremena i kako nam on više ne može pomoći. I drugi ga hoće obezvrijediti, često ga i sami omalovažavamo. I to si znao da će biti tako. A onda, kada muka dođe, kada zalutamo na putu tvom i strah nas obuzme da ćemo se izgubiti, sjetimo se štapa tvog. I to si znao da će biti. I sada je tako. Oblaci se navukli, a vukovi se polakomili. Kuću smo, kao i mnogo puta do sada, napravili da se od zla sklonimo, ali je oni ruše. Ili nam bar prozore zazidaju. I opet nam štap tvoj treba. Da mahnemo njim, mi ili Ti, svejedno. Jer mi smo jedno. Ipak Ti, jer štap je tvoj i Ti to najbolje znaš. Prekrsti štapom, Sveti Savo, na kući načini nam prozore.

Vi ste ovde: Home Zbirka radova Srednja Za I razred Sveti Sava SPsIBLII_357