SPsIIBLI_136

San letnje noći

ocena odličan petZazvonio je telefon. „Ko je to?”, upitah. „Đavo.” Glas je bio strašan, dubok, zlonamjeran. Odgovor je stigao ležerno, kao da se takve riječi izgovaraju svakodnevno. Uz dozu straha pomiješanom sa šokom, pomislila sam kako se neko neslano šali na moj račun. „Ne vjerujem”, odgovorih ljutito.

Lagani udar struje koji je prošao kroz tijelo preko prstiju u kojima sam držala slušalicu, natjerao me na kolebanje. „Još jedan takav odgovor i ostaćeš paralizovana.” Zaćutala sam. Bila sam svjesna da sam kriva za poziv, jer sam očajnički tražila nadahnuće. U trenutku kad pomislih da bi bilo najbolje da se obratim đavolu jer od drugih ideja nema vajde, zazvoni telefon. Nisam ni sanjala da će me ozbiljno shvatiti. „Večeras sam velikodušan, pa ti dajem izbor. Mjesto u istoriji književnosti ili slavu za života. Ako želiš već sada da budeš slavan pisac, zaboraviće te nakon smrti. Ukoliko hoćeš da nešto ostane iza tebe, živjećeš teško.” „A mogu li da se nekako povučem?” Strujni udar me opet opeče i sinulo mi je da povratka nema. „Cijena je zaista – prava sitnica.” Progutala sam knedlu. „Moja duša?”, bespomoćno upitah. „Da.” Nastao je muk. „Vremenom ću saznati tvoj izbor. Bilo mi je zadovoljstvo.” „Sačekajte! Ali... nadahnuće?” „Vjerovatno ćeš početi sa ovim razgovorom. Doviđenja.”

Veza se prekinula, ostavljajući me u nijemom čudu.Te noći sam se probudila, oblivena znojem. Nije prošlo mnogo vremena kada sam zauzela radni sto. Redovi su se sami ispisivali, jer me obuzelo... Pogodite šta.