Pismeni zadaci

SPsIVBLI_359

Ostajte ovdje

... sunce tuđeg neba neće vas grijat
k'o što ovdje grije,
gorki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije“

 

ocena odličan petTako Aleksa Šantić počinje poznatu pjesmu koja šalje važnu poruku na koju se sve više mladih u našoj zemlji, kao i u zemljama u regionu, oglušuje. Opravdano je to i razumije se. Odlaze trbuhom za kruhom, pravdajući to kao želju za novim iskustvima i avanturizmom.

Vratiće se nakon studija, kažu oni. Tako odu u tuđu zemlju, nauče tuđi jezik, druže se sa tuđim ljudima i uskoro počnu misliti na tuđem jeziku.

Niko i ništa ih više ne veže za rodnu zemlju. Ostaju tamo i grade porodice i karijere, a o svojoj bivšoj zemlji koju su napustili zbog komada hljeba slušaju samo u dnevniku i čitaju u novinama. Zašto uopšte otići? Naravno da je najlakše reći kako u tvojoj zemlji ništa ne valja i bježeći od realnosti pokušati u zemlji u kojoj su standardi viši, a primanja veća.

Zašto ne ostati ovdje i pokušati stvoriti nešto? Pomučiti se da napraviš neki kapital i ostaviš nešto iza sebe?

Svjedoci smo pojave zvane „odliv mozgova“ iz naše jugoistočne Evrope ka zapadnoj, pri čemu svi mladi, iole sposobni da sebi priušte učenje u nekoj od njenih zemalja, napuštaju sopstvenu i odlaze zauvijek.

Najveći problem je to što se svi žale kako ovdje ne valja i ne znaju cijeniti koliko je zapravo dobro biti ovdje. U našim zemljama ne moramo strijepiti na svakom koraku, ovdje te svi znaju i niko ne omalovažava. Biti negdje „vani“ ne znači nužno lagodan i dobar život, život sa svim povlasticama.

Ne znaju svi da se takvo nešto stiče uz ogroman trud, a nisu svi spremni na to.

Naravno, svi kritikuju svoju rodnu zemlju ne ostavljajući mjesto za prednosti, koje ne vide od želje za bijegom iz nje. Prednosti ima, sve samo zavisi od očekivanja. Očekivanja takvih ljudi su prevelika,ali treba se sjetiti da ova zemlja od takvih ljudi ne dobija ništa osim negativne kritike, a daje im više nego što zaslužuju takvim stavom. Stanje u kom se nalazimo potrebno je posmatrati sa malo vedrije strane.

U svojoj zemlji, tokom odrastanja upoznaješ mnogo ljudi i okruženje u kom se nalaziš, u tuđoj zemlji si samo jedan stranac više. Do punoljetstva, uz ljude koje poznaješ i krugove u kojima se krećeš već si sebi stvorio status i mjesto u društvu za koje ti više ne treba dokazivanje, kao što je neophodno negdje “vani”.

Tamo dokazivanje i pronalazak tvog mjesta u društvu traju mnogo duže, a postoji šansa i da se ne pronađeš nikad, što rezultira povratkom u istu onu državu iz koje si pobjegao sa željom za nekim statusom koji možda i ne zaslužuješ.

Ovdje bar znaš ko si, kuda si krenuo i šta te čeka.

U gradu od deset hiljada stanovnika i sto hiljada svijetlećih reklama osjećaš se mnogo usamljenije nego u svom gradu koji možeš prehodati pješice.

U takvom gradu nećeš čuti nijednu riječ jezika na kojem ti misliš, nijedan poznat zvuk i niti jednu poznatu melodiju. Prepustićeš se velikoj bujici ljudi bez korijena i identiteta, daleko od svoje domovine i od ljudi koje voliš.

Naravno, postoje ljudi koje ne dotiče priča o nacionalnom identitetu, kulturnom naslijeđu i tradiciji, a ako se pronalazite u navedenoj konstataciji ne možemo vas kriviti, možemo samo reći da niste jedini i poželjeti vam srećan put u novo, neizvjesno sutra u neizvjesnoj državi o kojoj ste samo slušali od drugih.

Vi ste ovde: Home Zbirka radova Srednja Za III razred Ponosim se svojim poreklom SPsIVBLI_359