Pismeni zadaci

SPsIIIBLII_361

Odlazak

ocena odličan petSpustila se niz stepenice visoke zgrade u podzemlju grada koji je spavao nježno, sanjalački. Vukla se torba po podu, izgrebana betonom, ulegnutim od brojnih stopa koje su ostavljale trag nedefinisanosti.

Pratio ju je od stana do stanice, poput njene sjenke, a ona je hodala gordo preteći, dok joj je tijelo drhtalo još od straha da se okrene i ne otkrije lice svoje, pod velom tajne u momentu emotivnog pada. Njene patnje bile su obojene u nijanse žutog i smeđeg gotovo dodirljive poput lelujavih maslačaka. Dovoljan je jedan zamah i zdrobio bi ih jednim pokretom ruke. Pod je drhtao, uvelo lišće je ginulo pod koracima njenim, zemlja je tonula u bezdan.

Hodajući iza nje, nije želio da je sustigne, a mamilo ga je njeno tijelo, koje se pokretalo suptilno, ostavljajući miris mahagonija, zvuke pritajene muzike iza sebe. Sveta tajna ljepote sakrivena, jedino sama ideja o zvuku lanaca koji su visili sa njenih hlača, koji su odzvanjali slatko, melanholično. Gordost i ponos ostavljali su trag iza nje bijel poput neba boje vanilije.

Doći će sa njim do stanice, znala je, jer ga je vukla nevidljivim lancima iza sebe, a on ju je vjerno pratio dok su hodali ulicama grada. Po čemu će pamtiti ovo mjesto? Posmatrala ih je sve: ženu sa kolicima, pogled u kojem se skupila sva tuga svijeta u pokretu jedne ruke popravlja košulju, izraz bola, utopljene mladosti. Mladić na zemlji, pocijepanih hlača, izraženih vena, spuštene kose, bez pogleda, skamenjen, zakasnjeli život, izgubljen. Vojnik u mundiru prolazio je kroz čist i jasan prolaz koji se oslobodio iz straha njemu, nije se osvrtao nazad, ožiljak na licu, sudbina bola, surovost bez konca koji veze emocije.

Mlada u bijeloj vjenčanici trčala je preko trga, jato golubova uzletjelo je ka nebu kao ošinuto pucnjem a ona je sa razmazanim karminom na usnama bacila cvijeće baš blizu mjesta gdje je ležao momak zapečativši sebi i njemu sudbinu, njene oči su govorile o nedodirnutom i nedostižnom idealu.

A ona je nastavljala i dalje hodati ka stanici ne osvrćući se. Strah ju je svladao jer su bili na stanici, od svih pojačanih čula izgubila je percepciju o vremenu. A on je prilazio i kao po običaju prešao lagano iz svijeta snova u svoj svijet realnosti, grub i opor poput sina. Posmatrao je: Visoki crn u mundiru je pištao ljutito, gurao ljude u vozove, hramljao na jednu nogu, posmatrao požudno dame koje su prolazile, prateći ih krajičkom oka. Gomile bogalja su prosili na stanici, bilo je gotovo nemoguće proći pored njih, zaobići ih. Ljudi su prolazili nemi poput lutaka, marioneta zakačenih kao trolovi na šinama sa svojim žicama koje sežu tu ispod neba čineći ga da iluzivno izgleda kao granica.

Figura Hrista razapetog na krstu na vratu jedne udovice ležala je nijemo, ćuteći pred patnjama svoje djece. Ljudi obučeni u krpe ležali su na klupama. Tu su i bili oni raznobojnih kapa sa notesima koji su zapisivali brojeve vozova svakog dana iznova i iznova. Miris krvi i okrutnosti izbijao je u vazduhu…

A ona je stajala ispred njega kao komad vune koji je zapeo na ogradi na suncu. Kao komad čaše u momenti kada pada na pod ,sve njene misli raspršile su se po olovu metalnih šina. Na zvuk voza, izgubio sam sluh i posmatrao kako je vrijeme naglo usporilo i jedna suza je klizila niz njeno lice. Približio sam njeno tijelo na svoje grudi i dugo držao pritisnuto njeno tijelo koje se treslo nježno, krhko. Ona me pogladila nježno rukom po bradi i ušla u metalne demone koji će je odvesti negdje daleko. Pogledala je kroz prozor svoje kabine i osjetila prostor kako se okreće oko nje. Krenuli su. Odlazak. Grupa mladih vojnika prolazila je tiho marširajući. On im se ubrzo pridružio i otišao od nje.

Ona je nastavila da sjedi i posmatra taloge prašine oko prozora i izborana lica ljudi vani koja su posmatrala predane, ustrojene olovne vojnike koji su kretali sa stanice, nježno, sanjalački…

Vi ste ovde: Home Zbirka radova Srednja Za III razred Moje misli i osećanja SPsIIIBLII_361